Prijeđi na sadržaj

Dalibor Brozović

Izvor: Wikipedija
Dalibor Brozović
Rođenje28. srpnja 1927.(1927-07-28)
Sarajevo
Smrt19. lipnja 2009. (dob: 81)
Zagreb
PoslodavacSveučilište u Zadru
Zanimanje
jezikoslovac
Rođacipovjesničarka književnosti Nevenka Košutić Brozović, supruga[1] ; jezikoslovka Dunja Brozović Rončević, kći[2] ; jezikoslovac Ranko Matasović, nećak.[3]
Portal o životopisima

Dalibor Brozović (Sarajevo, 28. srpnja 1927. – Zagreb, 19. lipnja 2009.) bio je hrvatski jezikoslovac, kroatist, akademik i političar.

Životopis

[uredi | uredi kôd]

Pučku je školu pohađao u Zenici, gimnaziju u Visokom, Sarajevu i Zagrebu. Diplomirao je hrvatskosrpski jezik i južnoslavenske književnosti (1951.) na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Doktorirao je 1957. disertacijom Govori u dolini rijeke Fojnice. Bio je asistent na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu (1953. – 1956.), zatim lektor na Sveučilištu u Ljubljani.[4] Od 1956. do 1990. radio je na Filozofskom fakultetu u Zadru.[4] A od 1991. do 2001. bio je ravnatelj Leksikografskoga zavoda u Zagrebu. Bio je predsjednik Hrvatskoga saveza za esperanto od 1992. do 2009.[5] Također je gostovao kao predavač na stranim sveučilištima, prvenstveno u Sovjetskom Savezu, ali i SAD-u (Michigan) i Njemačkoj (Regensburg).

Bio je od 1986. redovni član JAZU, preimenovane kasnije u HAZU, zatim Makedonske akademije znanosti i umjetnosti i Akademije nauka i umjetnosti BiH. Bio je član uredništva Općeslavenskoga dijalektološkoga atlasa. Od 1946. bio je član Komunističke partije, s tim da je zbog slaganja sa Staljinom bio neko vrijeme izbačen iz partije.[4] Potkraj osamdesetih je suosnivač i potpredsjednik HDZ-a, zatim nakon osvojene vlasti saborski zastupnik i zamjenik predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana.[6]

Djelo i recepcija

[uredi | uredi kôd]

Bibliografiju objavljenih djela Dalibora Brozovićeva daleko najviše sačinjavaju njegovi novinski članci o jeziku, a jedan su manji dio znanstvene publikacije. Pojedini su jezikoslovci komentirali da je u svom opusu često odbacivao jezikoslovlje u korist nacionalističke ideologije.[7][6][8] Njegovu knjigu Standardni jezik (1970.) kritizirao je ruski jezikoslovac Nikita Iljič Tolstoj, koji je zaključio da je Brozovićeva tipologija standardnih jezika „izložena na spornim osnovama ili bez dovoljne argumentacije, slabo relevantna ili loše formulirana“.[9][10]

U članku pod naslovom Hrvatski jezik, njegovo mjesto unutar južnoslavenskih i drugih slavenskih jezika, njegove povijesne mijene kao jezika hrvatske književnosti (1978.) ustvrdio je da je standardizacija jezika velikim dijelom bila završena već otprilike 1750. O Brozovićevoj tvrdnji da su u 18. st. kajkavski i štokavski bili regionalne varijante hrvatskoga književnog odnosno standardnog jezika njemački lingvist Bernhard Gröschel tvrdi da nije utemeljena jer:

»u 18. st. nije postojao neki jezični entitet koji bi ʻnatkriljavao’ kajkavski i štokavski. Podrazumijevanjem njegovog postojanja Brozović pokušava samo da već u onom razdoblju štokavski koji se i u pisanome obliku ʻkoristio u Hrvatskoj’ razdvoji od štokavskoga koji u ondašnjoj Srbiji nije bio normiran za pisanu upotrebu. Izraz ʻhrvatski’ za to razdoblje nije primjeren ni kao naziv jezika ni kao naziv etnosa jer nacionalno samoubrajanje stanovnika pojedinih regija (npr. Dalmacije i prije svega Dubrovnika) u hrvatstvo odvijalo se tek u 19. st.[11]«

Kritici je izvrgnuta i njegova tvrdnja da su jezične varijante narodima koji ih rabe u funkciji standardnih jezika i da stoga i jest riječ o standardnim jezicima.[nedostaje izvor] Sami se standardni jezici u jezikoslovlju dijele na standardne jezike bez varijanata (monocentrične) i u standardne jezike s varijantama (policentrične),[12] a Brozovićevo tumačenje da je srpskohrvatski apstraktan, pa prema tome nepostojeći, kritizira češki lingvist Jerzy Molas:

»Iz perspektive strukturalističke metodologije, i varijante i standardni jezik razmatraju se na razini "langue", a ne "parole" – i u tom smislu imaju status jednako apstraktnih entiteta. Međutim, primjenom ovih koncepata na način koji je predložio Dalibor Brozović moglo bi se negirati ne samo postojanje srpskohrvatskoga, već i engleskoga.[13]«

Brozović je tvrdio da je postojanje jedinstvenog standarda u povijesti preduvjet da bi se moglo govoriti o policentričnom jeziku. To, međutim, nije točno jer jedinstveni standard nije u povijesti postojao npr. kod njemačkog jezika, a usprkos tome radi se o policentričnom jeziku.[14][15]

  • Tvrdi da ako je u povijesti postojao različit jezični razvoj kao što je slučaj kod Srba i Hrvata, ne može se raditi o jednom policentričnom jeziku. To, međutim, nije točno jer unutar drugih policentričnih jezika „jezičnopovijesna pozadina je u nekim slučajevima još daleko heterogenija“ nego kod hrvatske i srpske varijante: npr. kod irskog engleskog, australijskog engleskog, kod Black English kao podvarijante američkog engleskog.[16] A „bez obzira na njihovu nejednaku pozadinu, svi ti jezični oblici ubrajaju se u skup varijanata ʻengleski’“.[17] I hindska i urdska varijanta imaju, kao i hrvatska i srpska, različit povijesni razvoj, ali te neosporne „jezičnopovijesne razlike ne dopuštaju da se u sinkronijskoj analizi ovi parovi idioma klasificiraju kao zasebni ʻjezici’“.[17]
  • O terminima: Brozovićev koncept dijasistema se „od početka mora ocijeniti kao nekonzistentan“ i ne treba ga uopće upotrebljavati.[18] „I svrha uvođenja takvog termina i njegov opseg čine se upitnima. Kordić umjesno dokazuje da bi dijasistem shvaćen kao dijalektalni kontinuum trebao uključivati i bugarske, makedonske i slovenske dijalekte. S druge strane, ako se shvati na uži način, kao termin koji se odnosi na dijalektalnu podlogu na kojoj se razvio standardni jezik, ne bi trebao uključivati čakavski i kajkavski dijalekt, jer je njihov doprinos formiranju općeg oblika jezika na hrvatskim područjima bio minimalan, a potpuno odsutan u jeziku Srba, Bošnjaka i Crnogoraca.“[13] Zato se Brozovićevom nazivu srednjojužnoslavenski dijasistem zamjera da „jezično-strukturno nije moguće razgraničiti to tzv. srednjojužnoslavensko područje niti na sjeverozapadu (kajkavsko-slovenski pored kajkavsko-hrvatskog) niti na jugoistoku (s obzirom na torlačko dijalekatsko područje)“.[19] Nadalje, iz općelingvističkog kuta gledanja ne nalazi se argument za upotrebu Brozovićevih izraza ʻorganski/neorganski idiom’.[20]

Brozović je „idejni inicijator i glavni sastavljač“[4] Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, koja se predstavlja kao reakcija na navodni jezični unitarizam.[21] Međutim, dvije godine prije Deklaracije Brozović je tvrdio da ne postoji jezični unitarizam: „hrvatskosrpski jezik kao jezik, kao lingvistički fenomen, kao jedan od jezika slavenske porodice, nije ni trebalo izjednačivati: on je oduvijek bio jedan“.[22] Postojanje jezičnog unitarizma negiraju i zapadnoevropski stručnjaci, koji i nakon raspada Jugoslavije ocjenjuju jezičnu politiku bivše zajedničke države kao demokratsku i uzoritu, čak i u usporedbi sa zapadnoevropskim zemljama.[23][24][25] Brozović je kasnije bio nesklon svakoj ideji da se provede temeljita istraga o događanjima vezanima za Deklaraciju.[26] Razlog toj nesklonosti je što je bio u vrijeme sastavljanja Deklaracije član UDBA-e (pod pseudonimom "Forum").[27]

Brozović je zastupao naziv ʻsrpskohrvatski’ još i 1988.[28] O jeziku je tvrdio četvrt stoljeća da „srpska i hrvatska varijanta predstavljaju [...] fenomene analogne engleskoj i američkoj varijanti“;[29] „Kao i u drugim slučajevima kada se jednim standardnim jezikom služi više nacija (njemački, nizozemski, engleski, francuski, španjolski, portugalski standandardni jezik), standardni hrvatskosrpski jezik nije jedinstven. Realizacijski oblici takvih standardnih jezika nazivaju se u lingvistici (prvenstveno u sociolingvistici) ’varijantama standardnog jezika“.[30] Tvrdio je da je „činjenica da Srbi i Hrvati imaju zajednički jezik“[31] i opisivao ga kao policentričnog još i 1992., kad je bio zamjenik predsjednika Tuđmana.[32] Međutim, u 1990-ima je postao jedan od glavnih zagovornika jezičnog purizma u Hrvatskoj i teze da Hrvati i Srbi govore različitim jezicima.[8][33] Takvo preko noći preokretanje vlastitog stava navelo ga je na uništavanje dokaza da je pisao suprotno pa je 1990-ih, kao glavni ravnatelj Leksikografskoga zavoda, poslao u rezalište uništiti 40.000 primjeraka Enciklopedije Jugoslavije u kojoj on piše da Hrvati i Srbi govore varijantama jednog jezika.[34] Uništavanje Enciklopedije Jugoslavije uklapa se u opsežan knjigocid u Hrvatskoj, masovno čišćenje hrvatskih knjižnica od nepoželjnih knjiga radi skrivanja vlastite prošlosti.[35]

Brozović tvrdi da lista od sto osnovnih riječi hrvatskog, srpskog, bosanskog i crnogorskog vokabulara pokazuje da je svih sto riječi identično.[36] Prema autoru te liste, Morrisu Swadeshu, neophodno je da se barem dvadeset riječi razlikuje da bi se radilo o različitim jezicima.[37][38]

Nepotpun popis djela

[uredi | uredi kôd]
  • "Rječnik jezika ili jezik rječnika? : varijacije na temu varijanata" // Posebno izdanje Kritike – časopisa za kritiku, umjetnost i kulturno-politička pitanja, sv. 2. / gl. ur. Vlatko Pavletić, ur.: Dalibor Cvitan, Branimir Donat, Danilo Pejović, Petar Selem, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1969.
  • "Standardni jezik", Matica hrvatska, Zagreb, 1970.
  • "Deset teza o hrvatskome jeziku" (Zagreb, 1971.),
  • "Jezik, srpskohrvatski/hrvatskosrpski, hrvatski ili srpski", Jugoslavenski leksikografski zavod "Miroslav Krleža", Zagreb, 1988.,
  • "Fonologija hrvatskoga književnog jezika" u knjizi Povijesni pregled, glasovi i oblici hrvatskoga književnog jezika (Zagreb, 1991.).
  • "Prvo lice jednine", Matica hrvatska, Zagreb, 2005., ISBN 953-150-725-2
  • "Neka bitna pitanja hrvatskoga jezičnog standarda", Školska knjiga 2006., 316 str., ISBN 953-050840-9
  • "Fonologija hrvatskoga standardnog jezika", Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2007., ISBN 978-953-167-199-6
  • "Povijest hrvatskoga književnog i standardnoga jezika", Školska knjiga, Zagreb, 2008., ISBN 978-953-0-60845-0

Napomena: ovdje su pobrojana djela koje je lako naći u knjižnici svakog većeg grada Hrvatske. Zbog mnoštva novinskih članaka koje je napisao ukupan broj bibilografskih jedinica Dalibora Brozovića je veći od tisuću (među njima ima i znanstvenih članaka i rasprava,[39] konferencijskih priopćenja,[40] knjiga ili poglavlja,[41] stručnh članaka i rasprava,[42] preglednih članaka,[43] i ostalih tekstova[44]).

Nagrade

[uredi | uredi kôd]
  • 1970. Nagrada Grada Zadra za istaknutu znanstvenu djelatnost
  • 1992. Nagrada za životno djelo Republike Hrvatske
  • Nositelj Velereda kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom, reda Ante Starčevića i reda Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića
  • Nositelj bugarskog ordena Madarskog konjanika 1. reda

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Josip Lisac: Profesorica Nevenka Košutić Brozović Croatica et Slavica Iadertina, sv.5, br.5. ožujak 2010.
  2. ↑ Pavliša, Mija. 9. veljače 2011. Nevjerodostojnom biografijom do članstva u HAZU: nepostojeće knjige Dunje Brozović. T-portal. Zagreb. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. rujna 2012. Pristupljeno 8. ožujka 2024.
  3. ↑ Kordić 2007, str. 195.
  4. 1 2 3 4 Franić, Ante. 13. ožujka 2012. Dalekometni ciljevi Deklaracije. Zadarski list. Zadar. str. 16. ISSN 1333-316X. Pristupljeno 4. rujna 2020.
  5. ↑ Nikola Rašić, Hòmāgīj Daliboru Brozoviću  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. studenoga 2012. (Wayback Machine) // Službene stranice Hrvatskoga saveza za esperanto, Zagreb, 23. lipnja 2009. – Pristupljeno 12. ožujka 2012.
  6. 1 2 Zanelli, Aldo. 2018. Eine Analyse der Metaphern in der kroatischen Linguistikfachzeitschrift Jezik von 1991 bis 1997 [Analiza metafora u hrvatskom lingvističkom stručnom časopisu Jezik od 1991. do 1997.]. Studien zur Slavistik ; 41 (njemački). Dr. Kovač. Hamburg. str. 13. ISBN 978-3-8300-9773-0. OCLC 1023608613. (CROSBI). (NSK). Die Vermischung aus Politik und Linguistik fand in Dalibor Brozović, der einen der im Rahmen dieser Arbeit analysierten Texte verfasste, zu einer Art Personalunion. Im akademischen Grad als Ordentlicher Professor an der Philosophischen Fakultät der Universität Zadar war er gleichzeitig Mitgründer der HDZ und diente nach der Unabhängigkeit Kroatiens als Vizepräsident des Landes. Das Einbringen von Ansichten zur Sprachpolitik seitens seiner regierenden Partei in das linguistische Fachheft 'Jezik' fand unter anderem mit Brozovićs Artikel 'Programska stajališta HDZ-a o hrvatskome jeziku' von 1994 statt. – „Spajanje politike i lingvistike kulminiralo je svojevrsnom personalnom unijom u Daliboru Brozoviću, autoru jednog od tekstova analiziranih u ovom radu. Kao redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru, istovremeno je bio suosnivač HDZ-a i potpredsjednik Hrvatske nakon njezine neovisnosti. Uključivanje stavova njegove vladajuće stranke o jezičnoj politici u lingvistički časopis 'Jezik' odvijalo se, među ostalim, Brozovićevim člankom 'Programska stajališta HDZ-a o hrvatskom jeziku' iz 1994. godine.” (FFZG).
  7. ↑ Kordić, Snježana. 2003. Demagogija umjesto znanosti (odgovor Daliboru Brozoviću) (PDF). Književna republika. Zagreb. 1 (7–8): 176–202. ISSN 1334-1057. SSRN 3433060. (CROSBI). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 1. lipnja 2012. Pristupljeno 9. listopada 2021.
  8. 1 2 Kordić 2007, str. 184–195.
  9. ↑ Tolstoj, Nikita Iljič. 1985. Славянские литературные языки и их отношение к другим языковым идиомам (стратам). Guchman, M. M. (ur.) (ur.). Функциональная стратификация языка (ruski). Moskva. str. 12, 14
  10. ↑ Tolstoj, Nikita Iljič. 1988. История и структура славянских литературных языков (PDF) (ruski). Nauka. Moskva. str. 11–14. ISBN 5-02-010890-1. Pristupljeno 3. rujna 2007.
  11. ↑ Gröschel 2009, str. 90.
  12. ↑ Gröschel 2009, str. 127.
  13. 1 2 Molas, Jerzy. 2005. Chorwacka dyskusja o statusie i nazwie języka. Studia z Filologii Polskiej i Słowiańskiej (poljski). Varšava. 40: 464. ISSN 0081-7090. OCLC 998673309. Pristupljeno 28. srpnja 2025.
  14. ↑ Gröschel 2009, str. 65.
  15. ↑ Kordić, Snježana. 2010. Povijesna jedinstvenost kao preduvjet za policentričnost (PDF). Jezik i nacionalizam (PDF). Rotulus Universitas. Durieux. Zagreb. str. 145. ISBN 978-953-188-311-5. OCLC 729837512. SSRN 3467646. (CROSBI). Inačica izvorne stranice arhivirana 21. prosinca 2012. Pristupljeno 12. veljače 2011.
  16. ↑ Gröschel 2009, str. 77.
  17. 1 2 Gröschel 2009, str. 78.
  18. ↑ Gröschel 2009, str. 82.
  19. ↑ Gröschel 2009, str. 83.
  20. ↑ Gröschel 2009, str. 81.
  21. ↑ SOS ili tek alibi za nasilje nad jezikom. Forum. Zagreb. 16. ožujka 2012. str. 38–39. ISSN 1848-204X. (CROSBI). Inačica izvorne stranice arhivirana 21. prosinca 2012. Pristupljeno 2. travnja 2017.
  22. ↑ Brozović 1965, p. 38.
  23. ↑ Busch, Brigitta; Kelly-Holmes, Helen, ur. 2004. Language, Discourse and Borders in the Yugoslav Successor States (engleski). Multilingual Matters. Clevedon. str. 51, 54, 59. OCLC 803615012
  24. ↑ Mappes-Niediek, Norbert. 2005. Die Ethno-Falle: der Balkan-Konflikt und was Europa daraus lernen kann (njemački). Christoph Links Verlag. Berlin. str. 18, 64. ISBN 978-3-86153-367-2. OCLC 61665869
  25. ↑ Gröschel 2009, str. 72.
  26. ↑ Mamić, Tomislav. 7. srpnja 2015. Manolić otkriva u memoarima: na pripremi Deklaracije o hrvatskom jeziku radili su i dugogodišnji agenti Udbe! (2. dio feljtona). Jutarnji list. Zagreb. ISSN 1331-5692. Inačica izvorne stranice arhivirana 27. siječnja 2016. Pristupljeno 27. siječnja 2016.
  27. ↑ Ivančić, Viktor. 11. srpnja 2015. Udio Udbe. Novosti. Zagreb. ISSN 1845-8955. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. srpnja 2015. Pristupljeno 22. siječnja 2016.
  28. ↑ Brozović 1988, str. 4.
  29. ↑ Brozović 1965, str. 35–36.
  30. ↑ Brozović 1988, str. 102.
  31. ↑ Brozović 1965, str. 41.
  32. ↑ Brozović, Dalibor. 1992. Serbo-Croatian as a pluricentric language. Clyne, Michael G. (ur.) (ur.). Pluricentric Languages: Differing Norms in Different Nations. Contributions to the sociology of language 62 (engleski). Mouton de Gruyter. Berlin & New York. str. 347–380. OCLC 24668375. Pristupljeno 11. kolovoza 2014.
  33. ↑ Czerwiński, Maciej. 2005. Język – ideologia – naród: polityka językowa w Chorwacji a język mediów (poljski). Scriptum. Krakov. str. 131. ISBN 8360163049. OCLC 64586273
  34. ↑ Ivančić, Viktor. 13. srpnja 2012. Mržnja prema knjizi. Peščanik. Pristupljeno 1. kolovoza 2012.
  35. ↑ Zebić, Enis. 13. srpnja 2012. Knjigocid devedesetih u Hrvatskoj: Kome su smetale knjige. Radio Slobodna Europa. Pristupljeno 6. rujna 2012.
  36. ↑ Brozović, Dalibor. 2002. Europske integracije i hrvatski jezik. Jezik. Zagreb. 49 (4): 124. ISSN 0021-6925
  37. ↑ Kloss, Heinz. 1976. Abstandsprachen und Ausbausprachen. Göschel, Joachim; Nail, Norbert; van der Els, Gaston (ur.) (ur.). Zur Theorie des Dialekts: Aufsätze aus 100 Jahren Forschung. Zeitschrift fur Dialektologie and Linguistik, Beihefte, n.F., Heft 16 (njemački). F. Steiner. Wiesbaden. str. 303. OCLC 2598722
  38. ↑ Lucić, Predrag. 9. listopada 2013. Čiji jezik za popova muda?. Novi list. Rijeka. str. 8. ISSN 1334-1545. Pristupljeno 4. studenoga 2013.[neaktivna poveznica]
  39. ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. ožujka 2008. Pristupljeno 22. lipnja 2009. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  40. ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. lipnja 2007. Pristupljeno 22. lipnja 2009. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  41. ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 24. ožujka 2008. Pristupljeno 22. lipnja 2009. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  42. ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. lipnja 2007. Pristupljeno 22. lipnja 2009. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  43. ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. prosinca 2008. Pristupljeno 22. lipnja 2009. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  44. ↑ Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. lipnja 2007. Pristupljeno 22. lipnja 2009. journal zahtijeva |journal= (pomoć)CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)

Literatura

[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Dalibor_Brozović&oldid=7626962"