Rat
Ovo je glavno značenje pojma Rat. Za druga značenja, pogledajte Rat (razdvojba).
Rat ili vojna, pravnim rječnikom oružani sukob, organizirani je iznenadni ili najavljeni sukob naoružanih ljudi sredstvima oružanog nasilja na pojedinom prostoru (ratištu) u cilju ostvarivanja određene političke, gospodarske i druge dobiti. Mogu ga voditi suparničke skupine, države, politički i vojni savezi ili pripadnici pojedinog staleža ili organizacije. Rat je društvena pojava uvjetovana i povezana s pojavom i razvitkom staleškog društva. Osnovni sadržaj rata čini oružana borba, ali se rat ne svodi samo na nju, on je širi, složeniji jer uključuje i druge oblike borbe (političke, gospodarske itd.) koje imaju veliko značenje za pripremu i vođenje rata.
Uzroke, tijekove i posljedice ratova izučava vojna povijest.
Povijesno gledano, rat se javlja tijekom razvoja privatnog vlasništva nad proizvodnim sredstvima, staleške podjele društva i pojave države.
Sukobi u između rodova i plemena prvobitnoj zajednici imaju neka obilježja rata, no u tim sukobima nije bilo izdvojene organizacije za vođenje rata te je obično svaki član roda ili plemena bio ratnik. Sukobi su bili zasnovani na ovisnosti o prirodnim resursima (pitka voda, hrana, životni prostor), zbog krvne osvete ili stjecanja radne snage podjarmljivanjem.
S razvitkom prvih oblika državnih organizacija javlja se i vojska, kao posebna izdvojena organizacija unutar države zadužena za vođenje rata s vanjskim neprijateljom ili ovladavanjem otpora unutar države.
U robovlasničkom društvu gospodarstvo se zasniva na iskorištavanju roba, koji je njeno osnovno oruđe, i ne može se razvijati bez stalnog priljeva novih robova. Zbog toga, robovlasnička država ih nabavlja prvenstveno ratom: pokoravanjem okolnih plemena koja još nemaju državnu organizaciju, ratovima s drugim robovlasničkim državama, kojim se u slučaju pobjede pribavljaju ne samo robovi već i drugi ratni plijen i proširuje teritorij (Egipat, Rimsko Carstvo, pohodi Aleksandra Velikog). Ti ratovi su često uzrokovali ustanke i pobune robova (prvi, drugi i treći robovski rat). Pripadnici vladajućeg sloja međusobno se bore oko vlasti i moći, često uzrokujući građanske ratove (rimski trijumvirati).
U feudalizmu plemići i države vode ratove radi porobljavanja i pljačke, teritorijalnog proširenja, stjecanja novih posjeda i iskorištavanja kmetova. Među najveće ratove ovog karaktera ubrajaju se ratovi Franačke pod Karlom Velikim, osmanska osvajanja itd. Ciljevi tih ratova su imali i dinastičko obilježje kao npr. Stogodišnji rat.
Međusobnih ratova feudalaca ili skupina feudalaca oko prevlasti i proširivanja teritorija na račun suparnika bilo je mnogo u razdoblju ranog feudalizma kad je rascjepkanost bila najveća (područja današnje Italije, Francuske, Rusije). Takvi ratovi, samo krupnih razmjera su obilježje i kasnijeg razdoblja, poznatog kao kasni feudalizam (Ratovi dviju ruža). Razdoblje feudalizma potresali su i seljački ratovi. Feudalno iskorištavanje učinilo je položaj kmeta vrlo teškim i tjeralo ga na borbu, i to pogotovu onda kad se pojavljuju i robno-novčani odnosi pa se kmetu i nametnu teške novčane obveze (Jacquerie u Francuskoj 1358. godine, husitski ratovi u Češkoj 1419. – 1436. godine, veliki seljački rat u Njemačkoj pod vodstvom Thomasa Müntzera, Dožina (György Dozsa) u Mađarskoj 1514. godine, buna Ivana Bolotnjikova 1606. – 1607. godine, Hvarska buna 1510. – 1514. godine, slovenske seljačke bune u 15. i 16. stoljeću, Velika seljačka buna u Hrvatskoj 1573. godine. Razvitak gospodarstva i povećanja bogatstva dovodi i do pojave plaćeničkih vojski, koji vode rat za račun onog koji ih plaća.
Podrobniji članak o temi: KapitalizamBuržoazija kao nosilac i pokretač novih gospodarstvenih, društvenih i političkih odnosa u kapitalističkom društvu vodi antifeudalne i revolucionarne ratove u cilju nadilaženja feudalne rascjepkanosti, i stvaranju nacionalnih država kao novog, pogodnijeg oblika razvitka kapitalističkog gospodarstva. Najpoznatije revolucije tog imperijalističkog razdoblja su: nizozemska revolucija (Rat protiv Španjolske 1566. – 1609. godine), francuska revolucija, Američki rat za nezavisnost itd. U ovom razdoblju dolazi i do čestih ratova između država ili koalicija država za hegemoniju, kao posljedica neravnomjernog razvitka kapitalizma u raznim zemljama i njihovih različitih interesa u borbi za trgovinsku, pomorsku, kolonijalnu i drugu premoć (između Nizozemske i Engleske, Nizozemske i Francuske, Engleske i Francuske, sedmogodišnji rat 1756. – 1763. godine, Krimski rat 1853. – 1856. godine.). Osim toga, vode se i ratovi za nacionalno ujedinjenje (Italija, Njemačka), ratovi za nacionalno oslobođenje (ratovi protiv Napoleona 1802. – 1814. godine), protuturski ustanci (Hercegovački ustanak), Grčki rat za oslobođenje 1821. – 1829.). U 17. i 18. stoljeću kao rezultat kolonijalnih ratova, stvaraju se velika kolonijalna carstva zapadnoeuropskih država. Kolonijalni ratovi uzrokovali su oslobodilačke ratove (Indija, Indonezija, Alžir, Meksiko, Kuba, Filipini itd.) U ovom razdoblju javljaju se i prvi građanski ustanci i ratovi koje građanstvo i proletarijat vode protiv viših staleža (Pariška komuna).
Imperijalistički ratovi za kolonije su naslijedili ratove predimperijalističkog razdoblja. Potreba za kolonijama i sirovinama prerasli su nacionalne okvire i pretvorili se u borbu imprijalističkih sila za podjelu svijeta, novih teritorija, tržišta i izvoz kapitala (španjolsko-američki rat 1898. godine, burski ratovi 1899. – 1902. godine, rusko-japanski rat 1904. – 1905. godine), što je i uzrokovalo i Prvi svjetski rat, koji izbija u uvjetima narušene ravnoteže među imperijalističkim državama.
- prema prostoru djelovanja, i upotrebi ratnih sredstava i oružja:
- totalni rat (opći, globalni, svjetski rat; pr. Sedmogodišnji rat)
- ograničeni rat
- lokalni rat
- prema karakteru rata:
- prema vrsti oružja:
- prema pokretljivosti:
Drugi oblici rata:
Prosvjetiteljski mislioci bili su većinom protivnici rata kao sredstva za postizanje cilja i borili se protiv toga (Immanuel Kant, Montesquieu, Voltaire, Rousseau, Fichte, Herder i dr.), vjerujući da zdrav ljudski um može spriječiti rat. U ovom razdoblju se javljaju tri različite teorije promatranja rata:
- idealističke,
- etičke i
- geopolitičke.
- Predstavnici idealizma – Thomas Hobbes, Leibnitz, Karl Jaspers i drugi, objašnjavali su porijeklo rata biološkim uzrocima (socijaldarvinizam), uspoređujući rat sa zakonitostima koji vladaju u životinjskom svijetu, i smatrali da je rat uvjet društvenog opstanka na isti način kao i što je borba za opstanak uvjet za postojanje u prirodi.
- Hobbes je objašnjavao vječnost i neizbježnost ratova samo čovjekovom prirodom, a ratno stanje jedinim zakonom u odnosima država i vlada.
- Leibnitz, pak smatra da vječni mir nije moguć na ovom svijetu i da bi doveo do umrtvljavanja prirode, do neobnavljanja života i do zastoja u razvitku. Rat je urođeno stanje čovjeka, jer u osnovi njegova života, kao i u osnovi svakog drugog živog bića, je borba za opstanak i zato je čovjek čovjeku vuk.
- Rasna teorija je najgrublji vid ove biološke teorije, jer uzroke rata objašnjava prirodnom nejednakošću. U ovoj rasnoj teoriji se istakao njemački ideolog Nietsche, koji je isticao nadmoć arijevske rase.
- Etičke teorije (Hegel, Proudhon, Fuller i drugi) smatraju da je rat progresivna pojava koja pozitivno utječe na moral ljudi i naroda i bez koje se ne može ni zamisliti postojanje i razvitak društva, jer moralno stanje naroda doprinosi izobrazbi jakih ličnosti i nacija kojima je predodređena povijesna uloga. Rat čuva narode od truljenja i najbolje je sredstvo za „liječenje” naroda.
- Engleski svećenik Malthus razvio je teoriju da je rat neminovan za ograničavanje pretjeranog porasta stanovništva jer uništava suvišno stanovništvo i održava ravnotežu između sredstava za život i broja stanovnika.
- U 20. stoljeću rađaju se nove, geopolitičke teorije (Karl Haushofer, Halford Mackinder i drugi). Oni objašnjavaju porijeklo rata zemljopisnim položajem pojedinih naroda: pomanjkanjem životnog prostora i borbom za prostor, nepogodnošću i potrebom promjene granice i sl. Geopolitika se i danas često upotrebljava za opravdanje ratnih priprema.
Osim ove tri teorije javljaju se i neki drugi pravci u objašnjavanju porijekla rata kao što su subjektivizam (rat je tragedija pogrešaka), kozmopolitizam, pacifizam itd.
Danas je među najviše navođenim teoretičarima rata pruski general Carl von Clausewitz, koji je u djelu O ratu objasnio svoja viđenja odnosa između politike i rata. Odredio je pojam apsolutnog rata. Po njemu se pojam borba poistovjećuje s pojmom rata, gdje upotreba oružanih snaga nije ništa drugo do organizacija određenog broja bojeva. Clausewitz smatra obranu jačim vidom borbe od napada, jer po njemu rat počinje obranom, jer ako se napadnuti ne brani ne može doći ni do rata. Tu tezu on izvodi iz taktike i prenosi je u strategiju što je bilo sasvim neobično u to vrijeme, pa ga mnogi i kritiziraju. Moralne snage su u središtu Clausewitzeve ideje o ratu, jer samo fin, prodoran razum može u toj oblasti osjetiti istinu. Clausewitzeva strategija vođenja rata, međutim, ne prelazi europski kontinet i ne zahvaća odnose snaga na moru iako su imali izvanredne utjecaje na Napoleonove ratove.
Još u antičkom dobu, grčki filozofi idealisti, tvrdili su da je „rat prirodno stanje duha” (Platon) i „prirodan način stjecanja imovine” (Aristotel).
Iako uzrok svih ratova nije nužno samo ekonomske prirode, materijalni čimbenici uvijek pogoduju ratovanju.[1] Primjerice, krajem 20. i početkom 21. stoljeća vode se ratovi za nalazišta nafte na Bliskom istoku (Iransko-irački rat, Zaljevski rat, Rat u Iraku).
Hladni rat primjer je informacijskog i hibridnog rata između dvaju svjetonazorski suprotstavljenih blokova: Sjevernoatlatnskog saveza (NATO-a) (liberalna demokracija) i Varšavskog pakta (komunizam), koji je imao brojne lokalne ratove i ustanke (pr. Kubanska kriza, Vijetnamski rat, Rat u Afganistanu), no ne i izravni oružani sukob.
Muhamed je oružanim putem ujedinio arapska plemena, koja su postupnim osvajanjem Perzije, Arabije i dijela Kavkaza islamizirali dotad kršćanski Bliski Istok.
Pojedini katolički pape pokrenuli su Križarske ratove s ciljem oslobađanja Svete Zemlje od Saracena.
Reformacija i Zapadni raskol doveli su do religijskih sukoba između protestanata i katolika u Europi, poput Tridesetogodišnjeg rata, koji je prerastao u opći politički sukob.
Stalne napetosti i sukobi između sunita i šijita na Bliskome istoku te hindusa i muslimana u Kašmiru imaju obilježja rata.
Rat kao društvenu pojavu reguliraju međunarodno javno i ratno pravo. Pravni pojam rata je uži od njegovog općeg pojma: „Rat je oružani sukob između dvije ili više država, uzrokovan voljom jedne od njih, uz potrebu prinudnih mjera kojim svaka zaraćena snaga pokušava nametnuti svoju volju protivniku.”[nedostaje izvor]
Godine 1928. rat je bio dopušten po međunarodnom ratnom pravu, jer je svaka neovisna država imala pravo na vođenja rata. Dana 27. kolovoza 1928. godine je rat po prvi put u povijesti zabranjen Pariškim paktom, gdje su se države, potpisnice ugovora odrekle prava na rat i obvezale da u njihovim međusobnim odnosima neće pribjeći ratu. Međutim, ova obveza važila je samo za potpisnice ugovora pa je rat i dalje bio pravno dopušten. Problem ovog ugovora je što nije jasno odredio pojam pravične samoobrane, napada ili obrane. Stoga je uvijek postojala mogućnost da se napadački rat proglasi obrambenim kako bi se opravdala njegova potreba.
Povelja Ujedinjenih naroda iz 1945. zabranjuje rat kao sredstvo rješavanja međunarodnih sporova i državne politike. Članice UN-a obvezale su se da neće upotrebljavati silu ili prijetiti silom koja bi bila usmjerene protiv političke ili teritorijalne neovisnosti bilo koje države, da će sve sporove i sukobe rješavati jedino i isključivo mirnim putem, da će pružiti pomoć svakoj napadnutoj članici, da će se uzdržati od pružanja pomoći svakoj državi protiv koje UN poduzme neku prinudnu mjeru. Iako zabranjuje rat, povelja UN ipak dopušta „urođeno pravo na pojedinačnu i zajedničku samoobranu u slučaju oružanog napada protiv neke članice Ujedinjenih naroda, dok Vijeće sigurnosti ne poduzme mjere potrebne za očuvanje međunarodnog mira i sigurnosti”.
- ↑ Radman, Miroslav. danas.net.hr Globus, 28. travnja 2010. Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. svibnja 2010. (Wayback Machine)
 | Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima. |
