Elliot Aronson

Elliot Aronson
Rođenje	(1932-01-09) 9. januar 1932 Revere, Massachusetts, SAD
Polje	Socijalna psihologija
Institucija	Univerzitet Harvard Univerzitet u Minnesoti Univerzitet Teksasa u Austinu Univerzitet Kalifornije u Santa Cruzu
Alma mater	Univerzitet Brandeis (BA) Univerzitet Wesleyan (MA) Univerzitet Stanford (PhD)
Akademski mentor	Leon Festinger
Utjecali na njega / nju	Abraham Maslow Leon Festinger
Poznat(a) po	Teorija kognitivne disonance Slagalica (metoda učenja) Efekt greške (pratfall effect) Istraživanja interpersonalne privlačnosti Knjiga Socijalna životinja (1972)
Istaknute nagrade	Nagrada Američkog udruženja za unapređenje nauke za istraživanje (1970) Nacionalna medijska nagrada Američkog psihološkog udruženja (1973) Nagrada za istaknutu nastavu Američkog psihološkog udruženja (1980) Profesor godine (1981) Nagrada "Gordon Allport" (1982) Nagrada za istaknuti naučni doprinos Američkog psihološkog udruženja (1999) Nagrada "William James" (2007)

Elliot Aronson na aerodromu Vnukovo u Moskvi (2025)

Elliot Aronson (rođen 9. januara 1932) je američki socijalni psiholog poznat po istraživanjima kognitivne disonance, međuljudske privlačnosti i socijalnog utjecaja te po razvoju nastavne metode poznate kao Slagalica. Njegov naučni rad obuhvata eksperimentalno proučavanje ljudskih stavova i ponašanja, kao i primjenu saznanja socijalne psihologije u obrazovanju i smanjenju međugrupnih predrasuda.

Godine 1999. dobio je nagradu Američkog psihološkog udruženja za istaknuti naučni doprinos i postao jedini psiholog koji je do tada dobio najviša akademska priznanja tog udruženja u kategorijama naučnog istraživanja, nastave i pisanja. Godine 2007. Udruženje za psihološku nauku dodijelilo mu je nagradu "William James" za životni doprinos naučnoj psihologiji.

Život i obrazovanje

Aronson je odrastao u siromašnoj porodici u Revereu, u saveznoj državi Massachusetts, tokom Velike depresije. Prema njegovim autobiografskim zapisima, porodica je živjela u teškim materijalnim uslovima, a kao dječak susretao se i s antisemitizmom. Iako u srednjoj školi nije postizao naročito dobre rezultate, visoki rezultati na standardiziranom prijemnom testu omogućili su mu stipendiju za studij na Univerzitetu Brandeis.

U početku je studirao ekonomiju, ali se zainteresirao za psihologiju nakon što je prisustvovao predavanju Abrahama Maslowa. Maslow je utjecao na njegov akademski razvoj i potaknuo ga da nastavi postdiplomsko obrazovanje. Aronson je diplomirao na Univerzitetu Brandeis 1954, a zatim je na Univerzitetu Wesleyan stekao magistarsku diplomu 1956. Doktorat iz psihologije završio je na Univerzitetu Stanford 1959, gdje mu je mentor bio Leon Festinger, jedan od najutjecajnijih istraživača socijalne psihologije 20. stoljeća.

Akademska karijera

Aronson je tokom akademske karijere predavao na Univerzitetu Harvard, Univerzitetu u Minnesoti, Univerzitetu Teksasa u Austinu i Univerzitetu Kalifornije u Santa Cruzu. Na Univerzitet Kalifornije u Santa Cruzu došao je 1974. Njegov istraživački rad bio je usmjeren na socijalni utjecaj, promjenu stavova, konformizam, predrasude, međuljudsku privlačnost i eksperimentalnu metodologiju. Posebno je nastojao povezati osnovna istraživanja u psihologiji s praktičnim problemima, uključujući međugrupne sukobe, nasilje među učenicima i poticanje ponašanja korisnog za društvo.

Formalno se penzionisao 1994, ali je nastavio pisati i povremeno predavati. Nakon odlaska s redovne nastavničke dužnosti radio je i kao gostujući profesor na Stanfordu. Njegove knjige i istraživanja nastavili su se koristiti u nastavi socijalne psihologije i obrazovanja.

Naučni rad

Kognitivna disonanca

Aronson je dao značajan doprinos razvoju i tumačenju teorije kognitivne disonance, koju je 1957. postavio Leon Festinger. Teorija se bavi psihološkom nelagodom koja može nastati kada su uvjerenja, stavovi ili postupci pojedinca međusobno nedosljedni. Ta nelagoda može potaknuti osobu da promijeni ponašanje, preispita stavove ili na drugi način pokuša uskladiti elemente koji su u sukobu.

Aronson je posebno naglašavao vezu između kognitivne disonance i slike koju osoba ima o sebi. Prema njegovom pristupu, nesklad između ponašanja i vlastite predstave o sebi može izazvati potrebu za opravdavanjem postupaka ili promjenom uvjerenja. Ovaj pristup doprinio je razumijevanju načina na koji ljudi opravdavaju odluke i održavaju pozitivnu sliku o sebi čak i kada se suoče s dokazima da su pogriješili.

Jedan od poznatih eksperimenata u ovoj oblasti Aronson je proveo s Judsonom Millsom. U istraživanju objavljenom 1959. ispitivali su kako težina inicijacije za prijem u grupu utječe na procjenu te grupe. Učesnice koje su prošle kroz neugodniju inicijaciju, grupu su u eksperimentalnim uslovima procjenjivale pozitivnije od učesnica koje su prošle kroz blažu inicijaciju. Nalaz je razmatran u okviru teorije kognitivne disonance: veće ulaganje ili neugodno iskustvo radi postizanja cilja može potaknuti pozitivnije vrednovanje onoga što je tim ulaganjem postignuto.

Aronson je razliku između racionalnog ponašanja i naknadnog opravdavanja postupaka razrađivao i u svojim knjigama namijenjenim široj publici. U knjizi Greške su napravljene (ali ne s moje strane), koju je napisao s Carol Tavris, razmatra kako samoopravdavanje može utjecati na lične odluke, međuljudske odnose i procjenu vlastitih grešaka.

Slagalica (metoda učenja)

Elliot Aronson 2001.

Slagalica je nastavna metoda kooperativnog učenja koju su Aronson i njegovi saradnici razvili 1971. u Austinu u Teksasu. Metoda je nastala nakon desegregacije škola i pojave napetosti među učenicima različitog rasnog i etničkog porijekla. Aronson je, posmatrajući nastavu, zaključio da takmičarsko okruženje može dodatno pojačavati neprijateljstvo između grupa. Zajedno sa saradnicima razvio je način organizacije nastave u kojem su učenici međusobno zavisni u ostvarivanju zajedničkog cilja.

U ovoj metodi učenici se raspoređuju u manje, raznovrsne grupe, a nastavni sadržaj dijeli se na nekoliko dijelova. Svaki član grupe proučava jedan dio gradiva, zatim se sastaje s učenicima iz drugih grupa koji obrađuju isti sadržaj. Nakon razmjene znanja u tim takozvanim ekspertskim grupama, učenici se vraćaju u svoje matične grupe i prenose ostalim članovima ono što su naučili. Na taj način svaki učenik doprinosi razumijevanju cjelokupnog gradiva, a saradnja postaje važan uslov uspješnog rada grupe.

Aronson i Diane Bridgeman objavili su 1979. istraživanje o primjeni metode slagalice u učionicama s rasno i etnički mješovitim sastavom učenika. Rezultati su pokazali da međusobna saradnja i oslanjanje učenika jednih na druge pozitivno utječu na njihovo samopoštovanje, odnos u razredu, međusobno prihvatanje i razvijanje empatije. Pored toga, učenici iz manjinskih grupa ostvarili su bolji školski uspjeh, dok postignuća učenika iz većinske grupe nisu opala.

Metoda je kasnije primjenjivana u različitim školskim okruženjima i obrazovnim nivoima. Aronson je njenu primjenu povezivao s nastojanjima da se smanje predrasude, poboljša saradnja među učenicima i stvori okruženje u kojem svaki učenik ima odgovornost i doprinosi zajedničkom radu. U knjizi Nema nikoga koga bi mrzili: Podučavanje saosjećanju nakon Columbinea (2000) razmatrao je i odnos između školskog okruženja, socijalnih podjela i nasilja među učenicima.

Teorija dobitka i gubitka u međuljudskoj privlačnosti

Aronson je u saradnji s Darwynom Linderom (1965) istraživao kako promjena tuđeg mišljenja utječe na međuljudsku privlačnost. U radu "Dobijanje i gubljenje poštovanja kao determinante međuljudske privlačnosti" pokazali su da su učesnicama najprivlačnije bile one osobe koje su u početku o njima imale negativno mišljenje, ali su ga postepeno promijenile u pozitivno. Ovaj fenomen, poznat kao teorija dobitka i gubitka poštovanja, sugeriše da više cijenimo naklonost koju moramo postepeno zaslužiti nego stalne pohvale od samog početka.

Efekt nespretnosti

Aronson je s Benom Willermanom i Joanne Floyd 1966. objavio istraživanje o utjecaju nespretnog postupka ili greške na procjenu privlačnosti neke osobe. Taj fenomen postao je poznat kao efekt nespretnosti.

U eksperimentu su učesnici slušali snimke na kojima je osoba pokazivala ili visoku ili prosječnu sposobnost odgovaranja na pitanja, a u nekim uslovima pravila je i nespretnu grešku. Rezultati su pokazali da je greška povećavala privlačnost osobe koja je prethodno djelovala vrlo sposobno, dok je kod osobe prosječnih sposobnosti mogla imati suprotan učinak. Autori su pretpostavili da greška može učiniti veoma sposobnu osobu pristupačnijom, dok kod osobe koja nije ostavila utisak izuzetne sposobnosti ista greška ne proizvodi isti efekat.

Primjena socijalne psihologije

Aronson je nastojao primjenjivati saznanja socijalne psihologije na praktične društvene probleme. Osim rada na smanjenju međugrupnih predrasuda u školama, bavio se pitanjima uvjeravanja, socijalnog utjecaja, očuvanja energije i promjene ponašanja. Njegov pristup povezivao je eksperimentalnu provjeru psiholoških teorija s nastojanjem da se rezultati istraživanja iskoriste za rješavanje problema u svakodnevnom životu.

U knjizi Korištenje energije: Ljudska dimenzija, koju je uredio s Paulom C. Sternom, razmatrao je ljudske i društvene faktore povezane s potrošnjom energije. S Anthonyjem R. Pratkanisom bavio se i utjecajem propagande i tehnikama uvjeravanja u knjizi Age of Propaganda: The Everyday Use and Abuse of Persuasion. Njegov rad obuhvata i istraživanja grupnih odnosa, načina na koji ljudi obrađuju informacije i okolnosti pod kojima mijenjaju ili opravdavaju svoje stavove.

Priznanja i nagrade

Aronson je dobio više priznanja za istraživački rad, nastavu i popularizaciju psihologije. Američko udruženje za unapređenje nauke dodijelilo mu je 1970. priznanje za istaknuta istraživanja u socijalnoj psihologiji. Godine 1973. njegova knjiga Socijalna životinja dobila je Nacionalnu medijsku nagradu Američkog psihološkog udruženja. Isto udruženje dodijelilo mu je priznanje za nastavu 1980, a 1999. nagradu za istaknuti naučni doprinos psihologiji.

Godine 1981. proglašen je profesorom godine u od strane Vijeća za unapređenje i podršku obrazovanju. Godine 1982. dobio je nagradu "Gordon Allport" za doprinos međurasnim odnosima i smanjenju predrasuda. Bio je stipendista Guggenheimove fondacije, a 1992. izabran je za člana Američke akademije umjetnosti i nauka. Godine 1994. dobio je priznanje Društva za eksperimentalnu socijalnu psihologiju za istaknutu naučnu karijeru. Udruženje za psihološku nauku dodijelilo mu je 2007. nagradu "William James" za životni doprinos naučnoj psihologiji.

Privatni život

Aronson je oženjen Verom Aronson, koju je upoznao dok su oboje bili studenti i istraživački asistenti kod Abrahama Maslowa. Imaju četvero djece, među kojima je Joshua Aronson, također socijalni psiholog.

Godine 2000. dijagnostikovana mu je makularna degeneracija, zbog koje je postepeno izgubio vid. Kasnije je koristio psa vodiča po imenu Desilu, kojeg je počeo trenirati 2011. Uprkos gubitku vida, nastavio je pisati i doprinositi naučnoj i popularnoj literaturi iz socijalne psihologije.

Bibliografija

Aronson je autor i urednik više od dvadeset knjiga iz socijalne psihologije, obrazovanja i primjene psiholoških istraživanja. Među njegovim najpoznatijim djelima su:

• Lindzey, Gardner; Aronson, Elliot, ured. (1969). The Handbook of Social Psychology. 1 (2nd izd.). Addison-Wesley Publishing Company. ISBN 978-0-201-04264-1.
• Stern, Paul C.; Aronson, Elliot (1984). Energy Use: The Human Dimension. W.H. Freeman and Company. ISBN 978-0-309-03487-6.
• Pines, Ayala M.; Aronson, Elliot (1988). Career Burnout: Causes and Cures. Free Press. ISBN 978-0-02-925353-3.
• Carlsmith, J. Merrill; Ellsworth, Phoebe; Aronson, Elliot (1976). Methods of Research in Social Psychology. Addison-Wesley Publishing Company. ISBN 978-0-201-00346-8.
• Aronson, Elliot; Wilson, Timothy D.; Akert, Robin M.; Sommers, Samuel R. (2015). Social Psychology (9 izd.). Pearson Education. ISBN 978-0-13-422840-2.
• Aronson, Elliot (2001). Nobody Left to Hate: Teaching Compassion After Columbine. W. H. Freeman and Co. ISBN 978-0-8050-7099-6.
• Pratkanis, Anthony R.; Aronson, Elliot (2001). Age of Propaganda: The Everyday Use and Abuse of Persuasion. Henry Holt and Company. ISBN 978-0-8050-7403-1.
• Tavris, Carol; Aronson, Elliot (2020). Mistakes Were Made (but Not by Me): Why We Justify Foolish Beliefs, Bad Decisions, and Hurtful Acts (3 izd.). HarperCollins. ISBN 978-0-547-41603-8.
• Aronson, Elliot; Patnoe, Shelly (2011). Cooperation in the Classroom: The Jigsaw Method. Montag & Martin. ISBN 978-1-905177-79-0.
• Aronson, Elliot; Aronson, Joshua (2018). The Social Animal (12 izd.). Worth Publishers. ISBN 978-1-4641-7871-9.
• Aronson, Joshua; Aronson, Elliot, ured. (2011). Readings About The Social Animal (11 izd.). Worth Publishers. ISBN 978-1-4292-3342-2.
• Aronson, Elliot (2010). Not by Chance Alone: My Life as a Social Psychologist. Basic Books. ISBN 978-0-465-01833-8.

Također pogledajte

• Kognitivna disonanca
• Kooperativno učenje
• Međuljudska privlačnost
• Leon Festinger
• Socijalna psihologija
• Socijalni utjecaj

Vanjski linkovi

• Elliot Aronson na Wikimedia Commonsu
• Web sajt Elliota Aronsona (en)
• Profil Aronsona na Mreži za socijalnu psihologiju (en)
• Učionica slagalica (The Jigsaw Classroom): stranica koju je kreirao Elliot Aronson, a hostuje je Mreža za socijalnu psihologiju (en)
• Aronson u intervjuu za CNN-ovu emisiju Newsroom o metodi "Slagalica", 2001. (transkript) (en)
• Zašto je teško prihvatiti da nisu u pravu: Intervju s Aronsonom na Nacionalnom javnom radiju (NPR), 2007. (audio i transkript) (en)
• Naučnik i humanista: Elliot Aronson u razgovoru s Carol Tavris i Joshuom Aronsonom, 2008. (video) (en)